Pobjednički rad literarnog konkursa, koji je Vijeće učenika Karađoz-begove medrese raspisalo u povodu Dana maternjeg jezika i Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, je rad autora Tarika Buljubašića, maturanta naše škole.
Tarik je, pored navedenog konkursa, učestvovao i na literarnom konkursu Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, a tema konkursa bila je „Moj maternji jezik“. Na taj konkurs pristiglo je oko 500 radova iz Bosne i Hercegovine, ali i drugih zemalja, a među njima su bili i radovi Tarika Buljubašića i Jasmine Vežić, naših ovogodišnjih maturanata.
Jezikom bosanskim o domovini govorim
Ova teška ruka što mastilo pera po listu razvlači, i ove teške oči što svega su se nagledale, i ova ponosna domovina koja previše sinova vlastitom zemljom zagrnu, umorni su. Umorni su od nametanja i negiranja. Umorni od stalnog napadanja i čuvanja vlastite prošlosti. Zar postoji bolji čuvar do li riječ na papir utisnuta. Riječ koja ne može biti samo produkt razuma, jer riječ napisana o domovini na svom, jednom jedinom, maternjem jeziku potekla je iz dubine srca.
„Ako govoriš čovjeku jezikom koji razumije, to ide u njegovu glavu. Ako govoriš njegovim, maternjim jezikom, to ide u njegovo srce“ (Nelson Mandela).
U svim nasrtajima na čovjeka, uvijek je imao dva izbora: ili život ili odricanje identiteta. Hvala Bogu, dobri Bošnjani, stanovnici ove naše izranjavane domovine, nikada nisu izabrali samo život. Život jeste najsvetiji dar podaren čovjeku, ali šta je život ako nismo ono što zaista jesmo? Pustite me da pišem, da govorim, da mislim onako kako jedino umijem, na bosanskom, maternjem, babinom, materinom, zovite ga kako god hoćete, ali jedinom mom jeziku. Pustite me, jer ja pripadam njemu i on pripada meni. Ja sam njegov i on je moj, možda čak i više nego li to i sam zamišljam. Jedino tako poteći će izraz iz dubine srca. Udubiš se u oluju misli, napišeš riječ iskrenu i osjetit ćeš kako ti svako slovo srce para. Kako i ne bi bila iskrena, kada su mnogi živote svoje žrtvovali da bi riječ bosanska opstala.
Mnogima su jezici odsječeni, samo da bi drugi mogli govoriti. I ova hartija, što teško pero podnosi, vjerovatno je nekad u prošlosti krvlju natopljena. Zbog riječi, zbog jezika, zbog kulture, zbog toga što smo izabrali život, zbog toga što smo odlučili ostati i stoljećima opstati ovdje, gdje nam je i mjesto. Oduvijek razvlačeni i prisvajani od strane drugih, nikada prihvaćeni onakvi, kakvi zaista i jesmo. Previše puta pokopani, još više puta iz inata uspravno ustali.
„Pogledaj sad
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se - dobri Bošnjani.
Ozbiljnih lica,
iz grobova ustaju,
u vjeri čvršći,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači,
jači i žešći,
dobri Bošnjani.” (Abdulah Sidran)
Ustali zbog onoga što dolazi sutra, ustali zbog novorođenčeta što tek prve riječi treba da izgovori, ustali zbog djeda koji na svome hoće oči da zatvori, ustali zbog nas, zbog tebe, zbog mene. Zato nikada, ni pred kim ne saginji glavu, uvijek hodaj uzdignute glave, nikada se svoga jezika ne odriči. Nikada svoje heroje, ni one pisare sa teškom rukom što mastilo po krvavoj hartiji razvlače, ni one koji su život dali da bi mi opstali, ne zaboravi. Jer oni su, da bi opstali, kroz život, u srcu, nosili – inat silan bosanski!