Ako bih noćas osjetio vrelinu suze da kvasi ožareno lice, prenuo bih se.
Iz najjačih dubina i najtoplijeg zagrljaja, kao da bih osjetio huk hladne Neretve.
Strujala bi svojom jačinom niz krvne žile.
I ako bih, onako slučajno, pokušao zastati i kao malo dijete potražiti svoje utočište, mostarski vjetar odnio bi me medresanskim stazama.
Kad bih bio u potrazi za Božijom milosti, osluhnuo bih kišne kapljice koje su odjekivale internatskim limenim krovovima.
Poneki trenutak potištenosti uspio se zamijeniti mirisom internatske kahve.
Sve uspomene, bez ispričane riječi i utisnutog osjećaja uspjele su stati u zagrljaje prijatelja.
Sad već znao sam - svako prošlo vrijeme bila je uspomena, a svako naredno vrijeme - iskušenje ka putevima dunjaluka.
Medresa je bila putanja sadašnjosti koja je baš svakoj misli, riječi i djelu uspjela ukazati na suštinu i značenje.
Dok danas, Medresa je jedina uspomena života koja je imala priliku promijeniti moju budućnost.
Prije polaska ka ovim putevima često sam osluškivao mudro izgovorene rečenice starijih generacija i diplomanata Medrese.
Danas, znam!
Dok završavam, hrabro i iskreno potvrđujem da Medresa nije običan put, niti samo ustanova mog srednjoškolskog obrazovanja.
I nemojte se usuditi da ovo prizovete kraju.
Medresa je bila tek početna faza učenja, a sad slijedi praktična nastava.
Uloga profesora već odavno je nestala, sad smo mi u ulozi njih.
Da naučimo ono što nismo naučili ovdje i primijenimo već stečeno znanje.
Dunjalukom koračajući.
Piše: Dženita Biserović, učenica 3. razreda i članica Literarne sekcije Karađoz-begove medrese