Piše: Tarik Buljubašić, učenik trećeg razreda Karađoz-begove medrese
Probudim se tako i žmireći po sobi tražim uniformu sa amblemom škole znanja i odgoja. Tražim po sobi i kroz san pitam svoje drugare da li su je oni možda negdje sklonili... Pitam. Odgovora nema. Možda se samo još uvijek nisu probudili. Trznem se malo, zrake svjetlosti ulaze u moju mračnu sobu i tek tada vidjeh da u sobi nema više nikoga. Nije mi soba uvijek mračna, ali evo već dva mjeseca u njoj svjetlosti nema. To je ona ista soba u kojoj sam do sada provodio sretne dane, u nju pozivao drugove, a sada nema nikoga.
Idem u Karađoz-begovu medresu, u školu koja u svome programu posjeduje i internatski smještaj. Svakodnevno zanoćim i budim se sa mojim drugovima. Nije to onaj isti drug sa kojim sjediš devet godina u istoj klupi. To je mnogo više od toga! U trenucima ove tako zloglasne pandemije nisam toliko razmišljao o online nastavi, domaćim zadaćama, usvajanju znanja… čitao sam i učio, uredno izvršavao svoje zadatke i to nije bio problem, ali sam mnogo više razmišljao o tome kako je mojim drugovima, da li su dobro, ima li kod njih korone, ili, možda, još gore - u njima.
Tako smo nerijetko i za vrijeme nekog online časa međusobno pričali o stanjima u kojima smo se našli i shvatili da je zdravlje najbitnije, da je bitno ono što imamo i što nas okružuje. Da su bitni oni koje imamo. Da su bitni porodica i prijatelji. I ona druga porodica – medresanska!
Čovjek najviše u ovakvim situacijama uvidi koliko u životu mari za nebitne stvari i koliko možemo bez svih tih nepotrebnih stvari. I shvati da se uvijek vraća samo tamo gdje je dom, tamo gdje je porodica.
Da sam, možda, u nekoj drugoj školi, online nastava i ne bi bila neki problem. Ali, za mene ovakvog kakav jesam – Medresa i Internat su prava srednjoškolska stvar, koja uveliko nedostaje!