Povodom Svjetskog dana planete Zemlje učenici Karađoz-begove medrese su ostavili svoj zapis o ovom značajnom danu i datumu – 22. aprilu.
Planeta
Planeta u meni, moja zemlja živi.
Od nje sam stvorena u nju ću biti vraćena.
Pa kako da ne volim ono, što održava sve nas.
Što čini da nam sreća licima pleše, kroz osmjehe i suze radosnice.
Svaki cvijet tvoj je bitan, a kamo li veći dio tebe.
To je isto kao da me pitaš, koji najviše volim dio sebe. Brda, doline, rijeke, mora, oaza si blagodati, dječijh lica i snova.
Sve sto nam pružaš, ni svjesni nismo...
Jer da jesmo, jer da jesmo čuvali bi te ko najtoplije gnijezdo.
I kad si u obilju blagodati tako divna, milina je gledati te sa visine, diveci se tvojoj ljepoti i dubini očiju čas plavih, čas smeđih koje se pretaču u zelenilu tvome i bistrini kristalnih komadića tvoje miline. Nepregledna za oko, a dušu si tako naselila duboko, ljubav probudila pa te volim, ne mogu ni opisati koliko.
Moram te čuvati, braniti, njegovati i barem ti vraćati neumorno, svakodnevno jer ganula si me u dušu, kroz oko. Svojim izvorom zivota. Pjesma u meni o tebi zbori, čuva ljepotu, pomažući da svi otkrijemo u sebi dobrotu. Najvrednija si planeta, u svemiru, moga svijeta.
Merjem Novalić, učenica drugog razreda Karađoz-begove medrese
Od malena sam učio kako je priroda sve što nas okružuje i da nema prirode ne bi bilo ni nas. Kao jedno seosko dijete susreto sam se sa prirodom neprestano, moj pogled kroz prostor obasjavao je čari prirode na sve strane nije bili bitno koje je godišnje doba. Mnogi su birali godišnja doba, ali za mene su sva podjednaka, jer svako iznova ostavi nešto u meni. Naprimjer ljeto svojom toplinom pruža mi nezaboravne vodene trenutke s prijateljima i u toj sreći ono ne grije samo moje tijelo, nego i moju dušu; jesen kažu odnosi život stavlja ga u tamu, ja bih zapravo rekao ono čuva naš život i kada bih ga gledao kao čovjeka to bi bio početak iskušenja, onda dolazi prava zima i nakon zime dolazi proljeće i posebnu draž kod mene izaziva jer predstavlja život i iskušenje, a znamo da Allah iskušava one koje voli; zima - bijeli pokrivač i na nebu i na zemlji ( na nebu bijeli oblaci na zemlji snijeg), moj sinonim za zimu bio bi ledena radost, mene će kroz čitav život voditi sjećanje, ozeblo tijelo topli čaj i mjesto pored kamina gdje ću mislim vječno sumirati svoj život...; proljeće - period na koji se trebamo ugledati u životu gdje nakon jesenskog prestanka života (iskušenja) trebamo ustati jači nego ikada i boriti se, svjesni da smo voljeni od Allaha i da smo uspjeli. Sve ovo je samo jedan mali početak priče u prirodi, nije priroda samo četri godišnja doba, nije priroda samo šuma, polja, livade, pustinje... priroda je zapravo život, ona zapravo simbolira i održava nas, ako nema prirode nema ni nas.
Mnogo slušam kako govore priroda je zagađena, svijet neće moći opstati, skraćuje nam se vijek i sve što navedemo tražimo da neko drugi riješi i uradi i na kraju mnogi dodaju da oni nemaju nikakvu šansu da pomognu u očuvanju prirode, ali zapravo mi svi posjedujemo oružje kojim svakodnevno ubijamo prirodu, uništavamo društveni poredak. Svi od nas koriste mobitele, auta, razne mašine koje koriste struju, a u našoj zemlju struja se najčešće dobija od vode, koliko je samo uništeno prirode dok su se te hidoroelektrane izgradile, i onda na kraju kažemo mi ne možemo ništa učiniti, bolje reći mi ne želimo zapravo bit promjena, ne želimo ništa mijenjati jer smo ovisnici...
Ovo su samo mali primjeri kako se mi brinemo o prirodi i zapravo kako lažemo, jer mi ne želimo biti promjena. I koliko je prirodi malo potrebno upravo nam pokazuje u ovo vrijeme COVID-a-19. Da se zrak iznad Evrope raščistio, da su ribe iz Venecije nakon dugo vremena izašle na površinu i "šetaju" se gradom, naše rijeke sve čišće i čišće...
Priroda je naša i mi smo priroda, ako ne budemo promjena bićemo priroda, ali postavlja se pitanje kakva? Ja bih rekao priroda ispod površine zemlje.
Midhat Šabanović, učenik drugog razreda Karađoz-begove medrese
Ovaj datum, 22. april, za neke je samo običan datum, još jedan dan u mjesecu. Ali sa druge strane to je Dan planete Zemlje.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
"On vas je stvorio iz zemlje, i za vas namijenio njezinu površinu."
Razmišljajući o ovom ajetu shvatimo u stvari da zrak koji udišemo, šume koje bez milosti uništavamo, vodu sa kojom se rasipamo, zemlja po kojoj nadmeno hodamo i sve druge blagodati su tu za nas. Tu su da ih mi na halal način koristimo, da ih cijenimo i da se na njima zahvaljujemo. Polahko koračajući došli smo do stanja da se ne okrećemo za papirom bačenim na cesti, ne zanimaju nas kese u rijekama, ne razmišljamo uopšte o tome. Ali mi smo ljudi koji krenu ka rješavanju problema tek na kraju kad više nema pomoći. Svi želimo da se fotografišemo kraj čisti rijeke, pored lijepog drveća a opet svi okrećemo glave kad nam se zatraži pomoć u rješavanju nekog problema.
Ne shvatamo u stvari da čista priroda treba svima nama. Jer rijeke ne piju svoju vodu, drveća ne jede svoje plodove, oblaci ne gutaju svoju kišu, sve to je za našu koristi.
I na kraju mali čovječe, zapamti da ne možeš bez prirode, ali isto tako ona treba nas! Zato odmah se pokrenimo, prvo osvijestimo sebe, a onda, naoružani lijepim riječima i samopouzdanjem, krenimo i na druge.
Anesa Ibišević, učenica drugog razreda Karađoz-begove medrese