KBM - Nagrade naših učenika: Dženita Biserović radom o Poslaniku osvojila 3. mjesto

Medžlis Islamske zajednice Mostar, Pedagoški zavod Mostar i Vakuf „Daru-l-'ilm“ su i ove godine, a u povodu 12. rebiu-l-evvela, objavili literarni konkurs na kojem su mogli učestvovati učenici srednjih škola grada Mostara i studenti Univerziteta „Džemal Bijedić“. Tema konkursa bila je „Muhammed, a.s. – čovjek kojeg treba voljeti“.

Dodjela nagrada i objavljivanje rezultata konkursa upriličeno je na centralnoj mevludskoj svečanosti u Sinan-pašinoj džamiji, a treće mjesto na konkursu osvojila je Dženita Biserović, učenica trećeg razreda Karađoz-begove medrese.
Čestitamo našoj Dženiti na ovoj nagradi, želeći joj još ovakvih i sličnih nagrada!

Trećenagrađeni rad naše Dženite objavljujemo u cjelosti:

„Ako sam išta u vaktu životnog sata naučio, u trajanju od treptaja oka, bila je bliskost daljinom puteva dunjaluka. Mogao sam voljeti dušom, svom njenom snagom, a bez pomisli na gledanje zjenica očnih ili slušanja glasa. Mogao sam voljeti. Ponekad tako duboko i iskreno da sva ljubav prožima srcem gledanu životnu sliku. I tolikom jačinom da bi sva ljubav za slušanjem njegovog glasa utihnula u vječnu tišinu dove za njim. I jecaj bi tad zborio. I suza što u dlanove žuri da iskusi svaku bol i sabur za čovjekom kojeg duša voli.

Svjedočit će svaki tren i treptaj i suza i jecaj svome Gospodaru. Svjedočiti da je i sama želja poželjela biti voljena i dugo čekana, jer... iz dana u dan postajala bi sve vrednija. Ako sva dunjalučka ljubav stane u trajanje treptaja oka, zar nema pravo duša prigrliti sa željom da traje. Zar ne, dunjaluče? Ako me ti budeš zaustavio i priupitao za svu moju ljubav prema ljudima, ne oduzimaj mi onu prema jednom čovjeku. Njemu, koji stanuje na usnama zelene serdžade i čija me podrška i razumijevanje poljubi svakom sedždom.

Toliko blisko da uspijem spomenuti njegovo ime u onih nekoliko trenutaka tjelesnog klonuća ka tlu, a duša hrli ka predjelima najljepšim.... Njemu koji stanuje između dva različita svijeta, toliko daleka u razumu dunjaluka, a tako bliska, gledana dušom željnog vjernika. To su ta dva dlana dove, zar ne? Jedan dlan predstavlja dunjaluk i dok god insan živio dunjaluk i imao ga u srcu, vječni putevi sreće izgledat će nedostižni, predaleki, neostvarivi, a drugi... Poželi li insan dušom progledati, spustit čelo na zelenu serdžadu, šapnuti dovu i nadati se... i daleko će doći. Kad naš Gospodar poželi. Daljine ćemo proći. Otići. Dušom ćemo željeno ostvariti i doseći do kraja kojim svaki sretan početak počinje.

A silno željeh da novi početak budu njegove riječi i da sam njega, Božijeg Poslanika, ljudskog miljenika volio više od sebe samog. Ove riječi su samo uvod za pisanje životne knjige. Zaplet su sva moja djela i dokazi ljubavi. A, ono najbitnije, kraj koji će retrospektivno imati dužnost da se vrati na sami početak, izreći će, dušom se nadam, vječnu sreću.“