KBM - Maturantski zapis: Četiri godine kao četiri dana!

Pun radosti što sam primljen u Medresu, a ujedno i tužan što ću se kao mlada osoba odvojiti od kuće, zamišljam kako je to u Medresi. Kako to sve funkcioniše? Bez ikakvog straha, odlučno, brojim dane do polaska u Mostar... taj famozni Mostar. Najviše od svega me zanima Internat. Zanima me odnos starijih učenika prema prvačićima. Sve mi prolazi kroz glavu, a ja i dalje odbrojavam dane. Znate onaj osjećaj kad nešto iščekujete?

Dva dana prije polaska u Mostar ja sam već spremio kofere i sve stvari za koje mislim da su mi potrebne. Noć prije polaska nisam ni spavao. U meni neki čudni osjećaji. Kroz glavu mi prolaze razne misli. Mislim o roditeljima, kako otići i ostaviti ih. Kad god pogledam u njih, imam osjećaj da je njima gore nego meni. Sabah sam dočekao uz razgovor sa mamom. Mnogo emotivan razgovor kojeg sam se kroz cijelu Medresu jako često prisjećao.

Osvanuo je i taj 6. septembar 2015. godine, nedjelja. Kako se selamim sa ukućanima, koji iz mnogih razloga ne mogu sa mnom krenuti u Mostar, osjetim na svom licu one prve suze. Gledam oko sebe koliko mogu vidjeti, pokušavam pogledom obuhvatiti sve ono gdje sam do tog trenutka boravio, jer znam da ću se brzo svega toga poželjeti. Sjedamo u auto i krećemo prema Mostaru. Kao i ranije, razne misli po glavi se vrte, ali pokušavam ih prihvatiti krajnje pozitivno. Sunčana Hercegovina je lijepo dočekala 374. generaciju. Taj dan je vrijeme bilo lijepo i sunčano. Nakon svega što se mora obaviti taj dan, dolazi jedan od najtežih momenata za protekle četiri godine. Ne i najteži, pokazat će se kasnije, na kraju mog medresanskog školovanja. Vrijeme je za rastanak od roditelja. Stojim pred Internatom i razgovaram sa roditeljima. Ni sam ne znam koji put mi ponavljaju onu priču što svaki roditelj svom djetetu govori. Roditelji odlaze, a ja sa uzburkanim mislima ulazim u internatsku sobu. Sobu u kojoj boravi pored mene još sedam momaka. Ne znam nikog, ali došao sam sa samo jednim ciljem. Znam i da se ne mogu odmah upoznati oni pravi prijatelji. Upoznavanje kao i svugdje izgleda poprilično zanimljivo. S obzirom da su u Medresi učenici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, upoznavanja na početku medresanskog školovanja budu posebna.

Prvi školski dan i upoznavanje sa profesorima prolazi dobro. I prvi sastanci sa odgajateljima prolaze dobro. Često su nam jednu rečenicu podvlačili: „Ove četiri godine će vam proći kao četiri dana.“ Ispočetka je to nama učenicima izgledalo smiješno. Pored odgajatelja i stariji učenici kao ohrabrenje koristili su gore navedeno, te nam stalno govorili da će sve prebrzo proći. Dok slušam tu njihovu rečenicu, pitam se jesu li normalni, je li shvataju da je meni dan kao godina, da jedva čekam vikend da idem kući i vidim svoje roditelje?! Kakva četiri dana samo?!

Prvi razred je prilika za upoznavanje nečeg novog, mnogo novih lica. Vrijeme za prilagođavanje novom načinu života. Sve nepoznato polahko upoznajemo. Kako vrijeme prolazi, upoznaju se prijatelji. U tom periodu upoznajem određene osobe s kojim sam kroz ove četiri godine dijelio bukvalno komad hljeba. Meni jako drage osobe, za koje sam uvjeren da ih nikad u životu neću zaboraviti. Prijateljstvo je čudo! Ne znam kako, ali prva godina mi je prošla jako brzo, iako sam došao u novu sredinu i morao proći kroz upoznavanje mnogo štošta. Bilo je za ne povjerovati, ali jedva sam čekao da prođe raspust i da što prije počne druga školska godina. I ne baš toliko zbog škole, nego zbog svih tih iskustava koja ona nudi, a i zbog društva. Od drugog do četvrtog razreda vrijeme je bukvalno letjelo, i nisam ni svjestan kako je brzo prolazilo. Vrijeme je prošlo i više nego prebrzo. Sva ta sportska takmičenja, medresijade, vikendi u Medresi, prvi put u povijesti Medrese šampioni na nivou Grada Mostara, internatska sijela, druženja, kahve... toga više nema.

Sve je prošlo prebrzo, iako sam se smijao ljudima kad su nam govorili da će četiri godine proći kao četiri dana. Tek sada postajem svjestan toga, sad kada je do Svečane akademije ostalo još devet dana. Još samo devet dana medresanskog hoda. Još samo devet dana svega navedenog. Kada sam dolazio u Karađoz-begovu medresu mislio sam o tome kako sve započeti, a danas mislim kako ovo sve završiti, kako krenuti iz Mostara.

I sigurno je da je najteži trenutak za ove četiri godine, nakon onog rastanka sa roditeljima u prvom razredu, rastanak sa svojim prijateljima. Da je kamen bio pored mog internatskog kreveta četiri godine, ne bih se lahko rastao od njega, a ne od osoba – prijatelja sa kojima provedete nebrojeno trenutaka i od malih izrastete u velike ljude. Još devet dana je pred nama. Dana koje trebamo iskoristiti dok rastanak nije pokucao na naša medresanska vrata. Dok nas život nije poveo raznim putevima.

I dok čekamo nove puteve, na ovoj velikoj raskrsnici života, sa sigurnošću mogu onima koji se nakon završene osnovne škole nalaze na životnoj raskrsnici preporučiti da njihov izbor bude – Karađoz-begova medresa!

Zapisao: Mehmed Karaga