U Srebrenici se ovih dana odvijaju pripreme za ukop još 35 žrtava srebreničkog genocida koji se desio nad Bošnjacima u periodu 1992 – 1995. godine.

Uporedo sa pripremama za dženaza-namaz ubijenim Srebreničanima, koja će biti obavljena u Šehitlucima Genocida – Memorijalnom centru u Potočarima, odvija se i „Marš mira“, kojim se prisjeća pređenog puta i pokušaja Srebreničana da se domognu slobodne teritorije tih bolnih ratnih godina.

Kao i prethodnih godina i ove su naši učenici i diplomanti učesnici „Marša mira“. Oni i na taj način žele saosjećati sa preživjelim Srebreničanima koji su svoje najmilije izgubili u genocidu koji je izvršen nad njima. Jedan od učesnika ovogodišnjeg „Marša mira“ je Elmedin Dervić, maturant 373. generacije i već sada i diplomant Karađoz-begove medrese.

Rat nije prošao, niti je upamtio njegove strahote. No, želio je proći putem kojim su išli i Srebreničani u borbi za život i spas, te saznati detaljnije kako je težak i naporan bio njima put tih kobnih julskih dana. 

„Krajem prošlog mjeseca usnio sam san o majci Srebreničanki koja spušta svoje dijete, svog šehida 
u mezar i uči dovu Gospodaru da i nju smjesti pored njega i olakša joj tegobu i ovodunjalučku bol. To me, između ostalog, povelo putem „Marša mira“. To me povelo putem strašnog genocida koji je ostavio neizbrisivu mrlju na prošlost naše zemlje. To je prošlost koju smo, možda, mogli izbjeći ili zaobići, ali ona nas je savladala. Ona je bolna i puna tuge“ – započinje priču naš Elmedin Dervić, dok korača kroz Miliće, mjesto gdje se trenutno nalaze učesnici „Marša mira“.

Elmedin je zajedno sa ostalim sugrađanima krenuo iz svog Turbeta i pridružio se hiljadama drugih učesnika „Marša mira“.

„Moje Turbe je uz žrtve. Moje Turbe je uz Srebrenicu i njenu bol i patnju. Ono nikad neće zaboraviti Srebrenicu, jer ako to zaboravimo, zaboravili smo sebe, zaboravili smo ono što bi nam se moglo, ne daj Bože, ponoviti“ – kaže maturant 373. generacije Karađoz-begove medrese.

Uz to, dodaje: „Mi ćemo i nestati sa ovog svijeta, ali Bosna i Hercegovina neće, akoBogda, do Sudnjega dana. Mogu je parčati, otimati, ali nikad nije bilo dobra u onom što se na prevaru uzima ili u onome što nije tvoje. U tome je kratka sreća!“

Dok smjelo korača putem koji će ga dovesti u Potočare, na dženazu još 35 žrtava srebreničkog genocida, završava svoju priču učeći dovu: „O, Gospodaru, ne dozvoli da ova zemlja bude ponovo natopljena krvlju bosanskih heroja. Gospodaru, kazni zločince onako kako su zaslužili, a naše ubijene nagradi džennetskim baščama. Gospodaru, neka tuga bude nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se više nikad i nikom ne ponovi Srebrenica!“