Još kao mali težio sam tome da budem dobar i skroman čovjek. Roditelji su me odgajali u duhu islama, pa sam u devetom razredu odlučio upisati medresu. Kada smo govorili nastavnicima šta ćemo upisati, ja sam bio jedini koji je rekao da će upisati medresu. Nakon toga počeli su me zvati "hodža". To mi nije smetalo, valjda zato što sam znao šta želim, pa me tuđe mišljenje nije toliko interesovalo.

Kada sam došao u medresu bio sam jako tužan. Pitao sam se: "Dragi Bože, da li sam napravio pravu odluku?“ Nakon nekog vremena moje lice je ponovno postalo ozareno. Valjda zato što sam shvatio zašto sam u medresu i došao. Došao sam da budem bolji čovjek, da se školujem i da ljudi na ulici u meni prepoznaju medresu. Sada, kada sam u medresi, moj život ima smisao. Odlučio sam raditi na sebi. Sve što mi je prije bilo gotovo nemoguće, sada mi je lahko ostvarivo. Ne brinem se za budućnost. U medresi nas uče da se uzdamo u Allaha, dž.š., zato jer je On taj koji odlučuje o svemu. Kada uz sebe imate Onoga koji svime upravlja, uzdignute glave hodite ka uspjehu. Ovaj život više ništa mi ne predstavlja - samo kratki san koji vodi do beskraja.

Život je samo mali crtež na koji čovjek dodaje detalje bez prepravljanja. Ja sam odlučio da svoj crtež crtam kalemom medrese i da mi, ako Bog da, sreću donese. Svaki korak u medresi jedna je stepenica više. Stepenica do uspjeha, sreće na ovome i budućem svijetu. Medresa me je naučila da cijenim roditelje, da budem zadovoljan sa onim što imam i da se u svakoj situaciji oslanjam na Allaha, dž.š. Shvatio sam koliko je vrijedan,tj.  bezvrijedan ovaj svijet.

Na kraju, jedino što je preostalo jeste da se zahvalim Allahu ,dž.š., na blagodati ispravne odluke i da ga zamolim da vakife koji su omogućili školovanje u medresi nagradi na ahiretu. Amin!
 


                                                              Tarik Buljubašić,  I C razred Karađoz-begove medrese