U Srebrenici je obilježena još jedna godišnjica genocida koji je izvršen nad bošnjačkim stanovništvom 11. jula 1995. godine.  Ono što je prethodilo obilježavanju i 21. godišnjice jeste „Marš mira“, kojim se prisjeća pređenog puta i pokušaja Srebreničana da se domognu slobodne teritorije tih bolnih ratnih godina. Kao i prethodnih godina i ove su naši učenici i diplomanti bili učesnici „Marša mira“, želeći i na taj način saosjećati sa preživjelim Srebreničanima, koji su izgubili svoje najmilije u genocidu koji je izvršen nad njima. Jedan od učesnika ovogodišnjeg „Marša mira“ jeste i Rašid Haskić, softa Karađoz-begove medrese. On je, zajedno sa svojim Vitežanima, kao i sa ostalim učesnicima, prešao cjelokupnu stazu tog zahtjevnog puta, te klanjajući dženazu u Memorijalnom centru u Potočarima odao počast novoukopanim žrtvama srebreničkog genocida. Nakon svega što je prošao proteklih dana, upitali smo ga i kako je sve to doživio...

KBM (official):
Ti si rođen poslije agresije na BiH. Nisi doživio ratne strahote. Odakle, onda, želja za „Maršom mira? Zbog čega si odlučio biti ovogodišnji učesnik tog značajnog putovanja, kojim se podsjeća na nevino stradanje Bošnjaka Srebrenice iz perioda 1995. godine?  

Rašid Haskić:
Zahvaljujem Bogu što nisam rođen za vrijeme agresije na Domovinu i što mi se rat nije desio, jer valjalo bi to preživjeti, proći. A, možda ne bih ni preživio, jer... dušmani nisu birali. Želja za ovim je bila velika. Odjednom sam osjetio u duši da to trebam učiniti, proći tim putem. Zamislio sam sebe u ulozi nevine djece Srebrenice koja su ubijana ili nestajala na tom putu.  Znao sam da to ne smijem propustiti. Čvrsto sam se odlučio za „Marš mira“, rekavši sebi da ću hoditi putevima natopljenim krvlju nevinih Bošnjaka i njihove  djece, poput mene, te sam to i sproveo u djelo.    

KBM (official):
Koliko je put koji si prošao naporan i težak ili? Kakav je osjećaj hodati putem kojim su bježali od agresora nevini Srebreničani, kako bi spasili sebe i svoje porodice?  

Rašid Haskić:
Ruku na srce, ali neka je na sramotu onome ko kaže da je naporno i teško! Zar nije dovoljno to što znamo da su ljudi nosili svoju djecu, gladni, žedni, bosi, krvavi, dok su gađani granatama i mecima, a mi danas uživamo u mnogim blagodatima, i samo nas je sunce „gađalo“ svojim vrelim zrakama dok smo prolazili putem kojim su i oni tih ratnih godina. Mnogo smo naučili tokom tog puta, imali smo i časove historije. Nije lahko to doživljeno sve shvatiti, jer, ne može čovjek zamisliti da se zaista nešto tako grozno i desilo. Dok smo putovali, često bi suza sama krenula niz lice, uz pomisao na te njihove strahote koje su prošli. Kada stojite na mjestu na kojem je ubijen momak tvojih godina, kada dođete na mjesto gdje je nečija sestra silovana, kada odmarate na mjestu gdje je majci iz ruku otrgnuto čedo njeno – nije svejedno i ne može biti. Nije lahko i nikada neće ni biti!        

KBM (official):
Kakve pouke i poruke nosiš sa „Marša mira“?  

Rašid Haskić:
Moje poruke su sažete u dovi. Molim Boga da se nikome ne ponovi, da ahiretska kazna stigne ljude prljave duše, koji negiraju 8372. žrtve srebreničkog genocida. Oni očito nisu razmišljali o dalekosežnim posljedicama, nisu razmišljali šta će ih stići poslije sve, nisu marili za sebe i svoje porodice, jer nisu imali vjere u Boga. To su pokazali svojim ubijanjem nevinih ljudi, dječice tek rođene, majke ucviljene, sestre uplakane... Nisu marili za to! To je ono što nosim sa ovog puta, to su i moje pouke i moje poruke!  

KBM (official):
Koja bi bila tvoja poruka mladima – šta nam treba predstavljati historija, tradicija, kultura, jezik našeg naroda i šta nam treba biti Srebrenica tokom cijele godine?

Rašid Haskić:
Nadam se da će oni, koji još uvijek nisu to učinili, kročiti putevima nakvašenim krvlju Bošnjaka. Zaista, vrijedi! Vrijedi radi pamćenja i nezaboravljanja! Jer, na tom putu se sin borio da prenese ostarjelu majku na slobodnu teritoriju, majka da svoje malehno čedo živo donese tamo gdje je sloboda, sestra da doživi slobodu i dočeka brata... Oni su se borili za te vrijednosti, za vrijednosti vjere i Domovine! Zato bi zbog te kanule srebreničke suze, trebalo da koračamo njihovim putevima. Učimo našu historiju i prenosimo je svima, jer imamo šta prenositi. Neka se zna, ne trebamo to kriti, niti zaboraviti! A, posebno, ne trebamo halaliti! Budimo što jesmo – Bošnjaci, prkosni i ponosni, sa svojom bošnjačkom tradicijom i svojim bosanskim jezikom!